Tuga, radost, ponos! Tri su riječi koje su obilježile koloniju koja nije “umrla” sa svojim osnivačem. Dvadesetak umjetnica ponovno se okupilo u Mitinu voćnjaku, ružičnjaku, kući i dvorištu.
Na imanju samoukog umjetnika, pokojnog Branka Ivankovića Mite, u selu Bila kod Livna, Međunarodna ženska likovna kolonija nastavila je živjeti i nakon smrti svoga utemeljitelja. U srpnju prošle godine intenzivno je obavljao posljednje pripreme za 16. koloniju, no srce ga je izdalo. Njegovo poslanje i vjeru u žensku umjetnost nastavila je supruga Jakica uz pomoć sinova Tina i Mire. Tako je njihova Bila ovog vikenda i šesnaesti put prodisala koloritom boja, ljubavi i prijateljstva, piše Večernji list BiH.
Nešto za smirenje
Tuga, radost, ponos! Tri su riječi koje su obilježile koloniju koja nije “umrla” sa svojim osnivačem. Dvadesetak umjetnica ponovno se okupilo u Mitinu voćnjaku, ružičnjaku, kući i dvorištu. Pozvala ih je njegova supruga Jakica koja je, kako nam je svojedobno i sam priznao, ionako bila glavni nositelj svih pripremnih radova. Nije skrivala kako je morala popiti nešto za smirenje kako bi sve proteklo kako treba i kako je emocije ne bi “slomile”.
“Radosna, žalosna i ponosna, dobro ste rekli, i ja ponavljam te tri riječi jer mi je stvarno stalo da moj Mito vidi da se ova kolonija i dalje održava, da se ne zaboravlja njegovo ime. Nadam se da će poslije mene i djeca nastaviti jer je to postao brend, ne samo u Livnu nego i šire”, govori nam Jakica. Jer 2009. godine, kada je organizirana prva, bila je, a i danas je, jedina međunarodna ženska likovna kolonija u BiH i regiji. Nakon jednogodišnje stanke umjetnice su se ponovno okupile, slikale i žalovale za dobrim čovjekom, prijateljem i umjetnikom.
“Vjerujte, Mito je cijelo vrijeme s nama, Mito je u svakoj drugoj rečenici s nama. Velik je čovjek, stvarno, i mislim da će to uvijek biti tako. Malo sam se naježila i malo sam emotivna, ali ne mogu drukčije”, govori nam Azra Selimović, umjetnica iz Kaknja. Vidno emotivna bila je i umjetnica iz Širokog Brijega Anđelka Hrkač: “Nas dvoje bili smo jako bliski, često smo se čuli kada se ne bismo vidjeli. Tu smo dolazili kao u svoj dom, tako mi nedostaje. Možda sam intimno vezana uz ovu koloniju pa mi je onda nekako drukčija i bolja od ostalih.”
Uz Anđelku, koja je gotovo svake godine na koloniji, česta gošća i sudionica s članicama LKU-a “Vlaho Bukovac” iz Splita je i njihova predsjednica, akademska slikarica Jagoda Kecman. One redovito na svojim slikama donose motive Mediterana, a za ovogodišnju koloniju Kecman nam je kazala: “Došli smo pokloniti se, najprije Miti pa onda našoj Jakici. Bilo je stvarno dojmljivo i lijepo. Napravile smo puno lijepih radova, družile se s ljudima iz Bosne i mislim da je svaka kolonija vrijedna samo zbog jednog, jedinog razloga – treba biti dobar čovjek, i to je najbolja ulaznica za cijeli naš život.”
Stvaratelj i sanjar
Uz to što je kolonija bila učilište na otvorenom, od Mite se moglo naučiti i kako se hrabro nositi sa životom. Unatoč šećernoj bolesti, koja mu je uzela obje noge, operativnim zahvatima na očima i srcu, neumorno je radio, stvarao i sanjao. Želio je pokazati da i jedno malo selo može biti kulturno središte. No jedna mu je želja ipak ostala neostvarena, a to je da se njegova Bila, galerija i ženska kolonija nađu u turističkoj ponudi Livna.
