Tradicija tetoviranja ruku bosanskih Hrvatica izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Neke od njih se još uvijek živo sjećaju kad su kao djevojčice tetovirane i tako bile uvedene u svijet odraslih.
Jedna od žena s tetoviranim rukama je i baka Ružica kojoj se po stasu se vidi da je nekoć bila visoka i jaka žena, a sada, sa svojih 82 godine, pogurena, oslanjajući se na štap pokušava izvaditi džezvu iz kredenca, da bi odmah potom susjedu Katu zamolila da ipak ona skuha kavu i posluži sok, piše DW.
Pita me, što hoću od nje, na koja pitanja da mi odgovori, i potom i ne čeka odgovor mi pokazuje svoje ruke i strastveno počinje pričati o njezinom trajnom nakitu. Ponosna je što netko od nje želi čuti priču o, kako kaže „bocanju“ po njezinim rukama.
„13 godina mi je bilo kad sam to napravila, na Svetog Josipa“, priča ona i pojašnjava kako se to radilo: „Uzme se 'saje' (čađa) i meda, dobro se pomiješa i onda se prvo napiše na ruke, pa se onda uzme igla i boca se. Poslije to prenoći, a onda sapereš i sve to ostane."
Boljelo ju je, kaže, „jašta, kako i ne bi", ali su to „sve curice" tada dale uraditi po rukama, prisjeća se, pa tako i ona.
Neke od njezinih tetovaža se mogu dobro raspoznati, dok se na drugima vidi trag vremena. „Ovo je križ, ovo je kolo, a ovo su narukvice", pokazuje.
„To je za mene ukras. Samo, 'insan' ostario, pa ostarilo sve. Vidiš kako sam se 'uškorala'", govori kroz smijeh.
Pored križeva, čest motiv su i krugovi koji bi trebali predstavljati sunce, a sunce opet simbolizira život
Ružica Jagodin je jedna od rijetkih koje se još mogu pohvaliti ovim tradicionalnim ukrasom. Jer, tradicija tetoviranja bosanskih katolkinja se danas više ne njeguje, te ona polako s ovim bakicama izumire.
Zadnja u selu, usred šume živi i Ivka Petrović.
Ova sitna bakica sa živahnim očima se još dobro drži na nogama, iako je godinu dana starija od bake Ružice. I na njezinim rukama se vide tragovi vremena, ali se još uvijek mogu dobro raspoznati križevi koji su nekoliko centimetara iznad ručnog zgloba tako tetovirani da izgledaju doista poput jedne pripijene narukvice.
Bio se upravo završio Drugi svjetski rat, prisjeća se, kad su joj s 12 godina „izbocane" ruke.
„Moralo se to uraditi", kaže ona. „Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali džabe je, moralo se. 'Izdeverale' smo."
Prisjeća se, međutim, da se zbog svojih tetovaža znala i stidjeti, jer nakon nje, već pedesetih godina, ta tradicija više nije njegovana.
Sjeća se tako kad je jedne prilike sa svojim pokojnim suprugom Jozom išla u Banju Luku i u restoranu krila svoje tetovaže. Na upit konobara, zašto krije ruke, odgovorila je: „Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih."
Ali je naučila živjeti sa svojim tetovažama i, kaže, čudna joj je ova današnja mladež koja se ne tetovira po rukama, već po nogama i svugdje drugdje po tijelu.
No, stidjeti se za svoje tetovaže baka Ivka ni u kojem slučaju ne mora. Štoviše, mogla bi čak biti ponosna što na rukama nosi jednu vjerojatno čak tisućljetnu tradiciju.
Iako se u ovom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine, pojašnjava Ivan Lovrenović, književnik i etnolog.
No, nije baš ni slučajno što je taj običaj upravo u jajačkom kraju tako raširen. Lovrenović obrazlaže da je Truhelka došao do spoznaje da se radi o području koje se prostire „na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu negdje do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada. Dakle radi se o jednom uskom arealu koji je istovremeno i areal u kojemu su današnji katolici preživjeli kao očigledno neki potomci populacije naroda, etnosa koji vuku korijen čak još iz predslavenskih vremena.“
Taj je običaj imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam“, navodi Lovrenović.
Iako je u vrijeme kad su Ružica Jagodin i Ivka Petrović kao mlade djevojke tetovirane Osmansko carstvo već odavno bilo prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Njih dvije su se morale tetovirati, jer su to „sve djevojčice imale“, a da nisu bile ni svjesne da će na svojim rukama čitav svoj život nositi jedan običaj koji je puno stariji nego što mogu i zamisliti, piše DW.
No, ono što nije teško zamisliti, a i evidentno je, jest da s bakom Ružicom, bakom Ivkom, bakom Marom, bakom Katom, bakom Mandom,…taj tisućljetni običaj i tradicija iščezava, čini se, u nepovrat.
