Nitko, ama baš nitko iz domaćih, ali i inozemnih policijsko-obavještajnih krugova ne može reći kako se teroristički napad u Zvorniku dogodio kao izolirani slučaj i na taj način smirivati uvelike uspaničene građane.
Kako piše Dnevni list, na veliku nesreću, BiH je od rata do danas, što je skoro 20 godina, obilježena crvenim kružićem kao zemlja sa stotinama pa i tisućama onih koje se službeno u obavještajnim krugovima vode kako “potencijalni teroristi” ili “spavači”. Ti “spavači” se tu i tamo “probude”, izvrše teroristički napad u kojem stradaju nevine žrtve, nakon čega im se sudi, oni završe s višegodišnjim zatvorskim kaznama i tu priča staje. Kako da se s uhićenjem jednog, dvojice ili desetorice terorista cijela priča završava, kako da ostale ne treba pratiti, imati usku koordinaciju svih policijsko-obavještajnih tijela i ono što je najvažnije – političke volje da se jednom zauvijek tome stane u kraj. Kako se to ne događa, teroristički napadi u BiH postaju sve učestaliji.
Napad u Mostaru
Kao početak terorističkih napada u BiH vratit ćemo se na 18. rujna daleke 1997. godine, kada je u Mostaru u blizini Policijske postaje nešto prije ponoći eksplodirala autobomba velike razorne moći. U napadu je ranjeno 29 osoba, među kojima tri policajca, a nanesena je ogromna materijalna šteta (uništeno je 120 stanova i 120 automobila), u cijeli grad, ali i zemlju uvukao se veliki strah. Izvršitelj ovog zvjerstva bio je Ahmed Zuhair zvani Handala, inače iz Sudana, a napad je izvršio kako osvetu HVO-u. Dobio je kaznu zatvora 10 godina, ali službeno je u bijegu. Njegovi suučesnici Ali Ahmed Ali Hamad i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora. Punih deset godina kasnije 27. lipnja 2007. opet je meta bila policijska postaja, ovoga puta u Bugojnu, na koju je Haris Čaušević zvani Oks, također blizak radikalnim islamističkim pokretima, stavio torbe s eksplozivom jake razorne moći. U velikoj eksploziji život je izgubio policajac Tarik Ljubuškić, dok je teško ranjena policajka Edina Hindić. Čaušević je odmah lišen slobode, kao i njegovi pomagači, suđenje je počelo, Čaušević je osuđen, ali je 2014. ta presuda ukinuta zbog povreda postupka. Ne želeći uopće ulaziti u pravosuđe i načine njegovog funkcioniranja, zaista je tragikomično, jadno i žalosno da se ovakve stvari događaju kada su u pitanju očita i najstrašnija zlodjela ponajprije jer se u javnost šalje izuzetno loša poruka. Trenutačno je u tijeku ponovljeno suđenje. Kada spominjemo Čauševića, neizbježna je i skupina oko Rijada Rustempašića. Prema vlastitom iskazu, Čaušević je napad izveo kako osvetu za uhićenje i suđenje Rutempašićevoj skupini. Naime, Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić proglašeni su krivima za kazneno djelo terorizma jer su djelovali u namjeri izvršenja terorističkog čina na teritoriju BiH s ciljem ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih, ustavnih i društvenih struktura BiH, unutar ove skupine nastupali s pozicija etničkog i religijskog ekstremizma i radikalizma zastupajući stavove da u BiH treba, uporabom sile, uspostaviti državu uređenu po islamskim vjerskim propisima, odnosno šerijatsku državu.
Slučaj “Jašarević”
Kada govorimo o ovoj temi, iz vida ne smijemo ispustiti niti zvjerski zločin koji je počinio Muamer Topalović. On je 2002. u selu Kostajnica u općini Konjic na Badnju večer s puškom ušao u obiteljsku kući povratničke hrvatske obitelji Anđelić te na najbrutalniji način usmrtio troje članova obitelji, a jedno teško ranio. Osuđen je na 35 godina zatvora. Za terorizam su krivi i 2007. godine osuđeni Mirsad Bektašević na osam godina i četiri mjeseca, Abdulkadir Cesur na šest i pol i Bajro Ikanović na četiri godine zatvora. Bektašević, kodnog imena Maksimus, švedski je državljanin, Abdulkadir Cesur Turčin iz Danske. U BiH su doputovali 2005. godine s namjerom da ovdje ili u nekoj drugoj europskoj zemlji izvrše teroristički čin. Tijekom istrage pronađeno i zaplijenjeno 20 kilograma eksploziva, samoubilački pojasevi, ekstremistički dokumenti, oporuka, videozapisi, dječja igračka sa satom. U istragu je bio uključen i FBI. Veliku pompu u svijetu izazvao je napad Mevlida Jašarevića, također pripadnika radikalnih islamističkih pokreta, na zgradu Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu. Tog 21. listopada 2011. Jašarević je mirno se šećući sarajevskim ulicama izvadio kalašnjikov i počeo pucati po zgradi, pri čemu je ranio jednog pripadnika osiguranja. Nakon što ga je policija ranila i uhitila, počelo mu je i suđenje te je 2012. za ovaj napad osuđen na 18 godina zatvora, ali i u tom slučaju 2013. poništena je prvostupanjska presuda. Na ponovljenom suđenju dobio je 15 godina zatvora. Posljednja događanja oko odlaska više od stotinu bh. državljana na ratišta u Irak i Siriju također su rezultirala policijskom akcijom “Damask”, u kojoj je slobode lišeno nekoliko osoba koje se tereti da su organizatori odlazaka na ratišta u inozemstvu. Među njima je i Bilal Bosnić, koji se već godinama u javnosti spominje kao jedan od vođa vehabijskog pokreta u BiH. Suđenje u ovom slučaju je u tijeku.
Svi se trebamo uozbiljiti
Ono što je vrlo važno naglasiti jest da se zbog ovih događaja ni na koji način ne smiju stigmatizirati Bošnjaci te islamska vjera, osobito na područjima BiH gdje su u manjini, jer je cijeli narod i vjeru dovoditi u vezu s ovakvim slučajevima pogrešno, netočno i izuzetno opasno. Međutim, svi mi, osobito bošnjački političari, jasno i glasno moramo napokon progovoriti o postojanju određenog broja osoba koje su članovi radikalnih skupina i predstavljaju veliku opasnost za sve narode i građane koji žive u našoj zemlji te se beskompromisno početi boriti protiv te pošasti modernog svijeta. Napokon se moraju provesti akcije koje će dati konkretne rezultate i vratiti povjerenje građana u institucije države. Valjda je vrijeme da se jednom zauvijek stane u kraj zvjerskim zločinima kao onima u Zvorniku. Kostajnici, Mostaru, Bugojnu… Ne treba biti prestrog niti prema policijskim strukturama, koje zasigurno pokušavaju preventivno djelovati, što je u nekim slučajevima jako teško. Međutim, iz godine u godinu je na sceni problem nedostatka koordinacije među policijsko-obavještajnim strukturama, što se također jednom zauvijek ovaj put mora prevladati. Ne želeći biti zloguki prorok, ali ako se sve ovo ubrzo ne dogodi, nećemo morati čekati dugo na nove terorističke napade koju uništavaju napredak, proces pomirenja te svaki pokušaj izgradnje moderne, demokratske i interkulturalne zemlje bolje budućnosti nego prošlosti.
