Kad je svjetski priznata neurokirurginja Natalija Behtereva započela istraživati pacijente koji su preživjeli kliničku smrt, nije ni slutila da će se njezina znanstvena misija pretvoriti u jedno od najzagonetnijih putovanja u ljudsku svijest.
Ono što se isprva činilo kao halucinacija postalo je niz dokaza koji su osporili gotovo sve što znamo o životu i smrti.
Natalija Petrovna Behtereva (1924. – 2008.) nije bila osoba sklona maštarijama, već znanstvena elita Sovjetskog Saveza. Unuka slavnog psihijatra Vladimira Behtereva, izgradila je karijeru na čvrstim materijalističkim temeljima, desetljećima vodeći Institut za ljudski mozak u Sankt Peterburgu. Njezin rad na mjerenju impulsne aktivnosti neurona i neurofiziološkim osnovama mentalnih funkcija donio joj je svjetsko priznanje, uključujući i najviša državna odličja poput Ordena Lenjina. Desetljećima je vjerovala da je svijest isključivo proizvod biokemijskih procesa u mozgu, no sve se promijenilo kada je svoje instrumente usmjerila prema najvećoj nepoznanici, trenutku umiranja. Prenosi Večernji.hr.
Tijekom praćenja moždane aktivnosti pacijenata u stanju kliničke smrti, Behtereva i njezin tim zabilježili su fenomen koji je uzdrmao njezina uvjerenja. U trenutku kada bi srce prestalo kucati i svi vitalni znakovi nestali, sofisticirani uređaji zabilježili bi kratkotrajan, ali iznimno snažan izboj električnih valova visoke čistoće, kakve nikada nisu vidjeli kod živih, budnih osoba. Behtereva je postavila smjelu hipotezu: što ako mozak u tom graničnom trenutku ne umire, već djeluje kao prijemnik koji "hvata" signal iz neke druge dimenzije ili, kako je to nazvala, iz "univerzalnog informacijskog polja Zemlje" u kojem je pohranjeno svako ljudsko iskustvo.
Najšokantniji dio njezina istraživanja nisu bili samo podaci s instrumenata, već i svjedočanstva onih koji su se vratili s ruba smrti. Umjesto očekivanih priča o susretima s preminulim članovima obitelji, pacijenti su opisivali nešto posve drugo. Govorili su o susretima s tajanstvenim entitetima koje je Behtereva nazvala "čuvarima sjećanja" ili "arhivistima sudbine". "Našao sam se u prostoru bez svjetla i tame. Tamo su bila bića bez lica, ali su znala sve o meni, svaku moju misao", ispričao je jedan pacijent. Medicinska sestra koja je preživjela tešku nesreću potvrdila je slično iskustvo: "Nisu govorili, ali sam čula njihove misli. Pokazali su mi cijeli moj život i događaje koji će se tek dogoditi." Šest mjeseci kasnije, njezina su se predviđanja o promjeni posla i preseljenju obistinila s nevjerojatnom preciznošću.
Vrhunac njezina rada dogodio se tijekom eksperimenta s pravoslavnom monahinjom uronjenom u stanje duboke molitve. Dok su instrumenti bilježili njezinu moždanu aktivnost, odjednom su zabilježili neobične valove, identične onima kod umirućih. U tom trenutku, žena je potpuno mirno otvorila oči i rekla znanstvenicima: "Ovdje su. Troje ih stoji iza vaših leđa i promatraju što se događa." Taj je događaj Behterevu naveo na zaključak da ta bića nisu prisutna samo u trenutku smrti, već da su naši tihi, nevidljivi pratitelji tijekom cijelog života, bilježeći svaku našu misao, osjećaj i odluku.
Prekretnica koja je njezinu znanstvenu znatiželju pretvorila u osobno uvjerenje bila je tragična smrt njezina supruga. U tjednima nakon njegova odlaska, Behtereva, žena logike i razuma, počela je u vlastitom domu doživljavati niz neobjašnjivih pojava. Tvrdila je da je osjećala njegovu prisutnost, čula glasove, pa čak i vidjela njegov lik kako sjedi u omiljenom naslonjaču. Kao znanstvenica, prvo je sve pokušala objasniti halucinacijama uzrokovanim tugom, no iskustva su bila previše koherentna i stvarna. To ju je konačno uvjerilo da svijest zaista može postojati neovisno o tijelu, a njezina prethodna istraživanja dobila su potpuno novi, zastrašujući smisao.
Iako su mnoge kolege njezine kasnije radove odbacivale kao pseudoznanost, Natalija Behtereva nikada nije izgubila ugled u znanstvenoj zajednici. Njezino nasljeđe ostaje kao most između stroge neurofiziologije i istraživanja graničnih stanja svijesti. Zanimljivo je da moderna istraživanja danas potvrđuju neke njezine uvide, bilježeći snažne izboje gama-valova u mozgu umirućih, koji su povezani s procesima poput prisjećanja, sanjanja i meditacije. To sugerira da mozak u posljednjim trenucima doista proživljava neku vrstu "pregleda života". Pred kraj života, Behtereva je sažela svoja otkrića u rečenici koja prkosi svemu što nas je znanost učila: "Ono što sam vidjela proučavajući mozak umirućih proturječi svemu u što smo vjerovali. Smrt nije kraj. To je ponovni susret s onima koji su oduvijek bili tu, ali su ostali nevidljivi."
