Iza strogih pravila o izgledu na fotografijama za putovnice i osobne iskaznice krije se visoka tehnologija i potreba za održavanjem međunarodne sigurnosti na najvišoj razini.
Rijetko tko je u potpunosti zadovoljan svojom fotografijom u putovnici ili na osobnoj iskaznici. Loše osvjetljenje u foto studijima, manjak vremena i nedostatak prilike za popravljanje poze često rezultiraju fotografijom na kojoj jedva prepoznajemo same sebe. Mnogi su doživjeli trenutak u kojem ih fotograf upozori da se nipošto ne smiju smiješiti.
S dokumenta nas na kraju gleda strogo lice bez imalo radosti, što nas često zna frustrirati jer bismo radije imali lijepu uspomenu. Međutim, takav nimalo laskav izgled nužan je kompromis koji moramo prihvatiti zbog vrlo konkretnih razloga. Navodi Večernji list.
Prema mišljenju stručnjaka, pokazivanje zuba na službenim fotografijama danas se smatra vrlo problematičnim, ponajprije zbog strogih i automatiziranih sigurnosnih provjera na granicama širom svijeta, prenosi HuffPost. Pravila za fotografije nekada davno bila su mnogo opuštenija, ali su se s vremenom znatno postrožila. Sustav međunarodno standardiziranih putovnica kakav danas poznajemo postoji tek nešto više od sto godina, točnije od razdoblja nakon Prvog svjetskog rata.
U ranim danima izrade fotografija za putovnice gotovo da nije bilo nikakvih strogih propisa i regulativa. Ljudi su se fotografirali sa šeširima, velikim ukrasima za kosu, glazbenim instrumentima, pa čak i u vrlo neobičnim pozama koje danas ne bi mogle proći na šalteru. Kako se svijet mijenjao i tehnologija napredovala, tako su nova pravila biometrijskih fotografija postajala sve rigoroznija, ponajprije zbog sprečavanja prijevara i osiguravanja brze provjere identiteta putnika. Prijelomna godina bila je 2004., kada su brojne zemlje revidirale svoja pravila o izrazima lica kako bi išle u korak s tehnološkim razvojem.
Glavni razlog zbog kojeg je zabranjen široki osmijeh na licu leži u masovnoj primjeni softvera za prepoznavanje lica na svjetskim aerodromima i brojnim drugim graničnim prijelazima. Mnoge zračne luke danas izbjegavaju spore ručne provjere i umjesto toga koriste se naprednim računalnim sustavima koji precizno skeniraju putovnice i uspoređuju isprintanu fotografiju s licem stvarnog putnika u realnom vremenu. Ljudski mozak bez ikakvih problema prepoznaje prijatelja ili člana obitelji, neovisno o tome je li ta osoba tužna, ozbiljna ili nasmijana od uha do uha. Strojevima i računalima to je znatno teže postići jer oni ne vide lice kao cjelinu, već kao strogo definiran matematički model. Kako bi softver funkcionirao ispravno i brzo odobrio prolazak putnika kroz elektronička vrata, temeljna fotografija u bazi mora biti potpuno standardizirana.
Kada se nasmiješimo, na licu se događa cijeli niz sitnih, ali za računalo vrlo dramatičnih geometrijskih promjena koje algoritmi teško obrađuju. Algoritmi ne funkcioniraju onako kako funkcionira naša i ljudska percepcija. Oni, naime, moraju precizno izmjeriti i analizirati specifične crte lica kako bi usporedili trodimenzionalno lice ispred kamere s dvodimenzionalnom fotografijom iz dokumenta. Softver aktivno mjeri fiksne točke poput udaljenosti između očiju, nosa, ušiju i usta, te određuje samu širinu očiju i usana. Bilo kakav osmijeh pritom značajno mijenja proporcije lica, podiže obraze i rasteže usta, što u konačnici otežava precizno prepoznavanje. Zbog ograničenja ranijih računalnih sustava, upravo se neutralan izraz lica pokazao kao najpouzdanije rješenje za brzu obradu podataka na ispostavama za međunarodni zračni promet.
Pravila za putne dokumente ne postavlja proizvoljno svaka država za sebe, već to čini Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva koja definira jasne globalne tehničke standarde. Ti standardi uključuju stroge smjernice o izrazu lica na biometrijskim fotografijama koje države integriraju u svoje nacionalne zakone i pravilnike.
