Ima li ovdje Bosanaca?, upitali su istarski policajci osoblje jedne staklarnice u Novigradu u Istri, uredujući 18. kolovoza 1992. po naputku Vlade i MUP-a da se muškarci podrijetlom iz BiH prikupe i deportiraju na ratišta u susjednoj državi. Odmah su odvojili jednog od radnika, Gorana Đukića (rođen 1970.), kojem se od tog trenutka gubi svaki trag.
Goranova sestra Ljubica Anđelković, koja je ovaj događaj iz staklarnice prepričala na jednoj tribini porečkog Centra za građanske inicijative, i danas živi u Novigradu, a proteklih petnaestak godina pokuša(va)la je od istarske policije i Državnog odvjetništva doznati što se dogodilo s njezinim bratom, kao i ishoditi provođenje istrage o njegovu nestanku.
Ti, uglavnom bezuspješni, pokušaji Ljubicu Anđelković doveli su do Ustavnog suda, pred kojim je u studenome 2014. pokrenula tužbu za povredu ustavnog prava na djelotvornu istragu. Tražila je, među ostalim, odštetu od 500 tisuća kuna za pretrpljene boli i štetu zbog nevoljkosti policije i DORH-a da utvrde što se dogodilo s njezinim bratom.
Ustavni sud odbacio je sredinom prosinca prošle godine tužbu gospođe Anđelković, s obrazloženjem da su policija i DORH proveli potrebne izvide o odvođenju Gorana Đukića. Odbacujući tužbu, Ustavni sud skrenuo je pozornost i na činjenicu da je Goran Đukić, kako su naveli, nedvojbeno nestao na području BiH gdje je, u Derventi 2001., proglašen i mrtvim.
Bez obzira na neuspjeh ustavne tužbe Ljubice Anđelković, građa koju je Ustavni sud prikupio o nestanku Gorana Đukića itekako je vrijedna za rasvjetljavanje događaja u kojem slika iz staklarnice u Novigradu predstavlja samo dio u mozaiku.
Otprije se znalo da je u kolovozu 1992. iz istarskih gradića odvedeno nekoliko desetaka Bošnjaka, Srba i Hrvata rođenih u BiH, mimo njihove volje i predano Hrvatskom vijeću obrane u Grudama u BiH bez ikakve dokumentacije i evidencije. O tome je, među ostalim, javno svjedočio i bivši saborski zastupnik bošnjačke manjine Nedžad Hodžić, koji se uspio spasiti s nekog parkirališta u Posušju nakon višednevnog puta u nepoznato, uhićenja i zatočenja od pripadnika HVO-a.
Ustavni je sud, da se ograničimo na slučaj Gorana Đukića, od Županijskog državnog odvjetništva u Puli dobio dokumentaciju kako je Đukićevo privođenje obavljeno u sklopu policijske akcije "RAVO", cilj koje je, prema obrazloženju ŽDO-a, bila "repatrijacija osoba državljana BiH radno i vojno sposobnih koji na području RH nisu imali prijavljeno ni prebivalište ni boravište". Đukić je, prema istome obrazloženju, zajedno s ostalima kojima je namijenjena deportacija autobusom iz Umaga prevezen u Rijeku, odatle brodom u Split, a iz Splita vozilima u Grude u BiH.
No, budući da je Ljubica Anđelković podnijela protiv nepoznatih počinitelja pripadnika HVO-a kaznenu prijavu za ubojstvo Gorana Đukića, ŽDO je naložio saslušanje svih koji bi o tome mogli imati saznanja. Tako se došlo do Branka Đukića, koji živi u Italiji, nije u srodstvu s Goranom Đukićem, već je odveden zajedno s njim iz spomenute staklarnice u Novigradu. Branko Đukić dao je iskaz u Trstu u kojem navodi da su za putovanja brodom na relaciji Rijeka-Split on, Goran Đukić i još jedan muškarac odvojeni od Bošnjaka, i premlaćivani i mučeni u potpalublju broda od pripadnika vojne policije HV-a.
Branko Đukić potvrdio je da su na koncu sprovedeni u Grude, navodeći da se on spasio iskočivši iz kombija negdje u BiH, a da mu sudbina Gorana Đukića nije poznata. Policija je utvrdila pripadnike vojne policije HV-a koji su prepraćivali Bošnjake i Srbe iz Istre na brodu za Split, saslušala ih, ali se oni, ili ničeg ne sjećaju, ili negiraju batinjanje i mučenja. Što je već viđen scenarij istraživanja većine ratnih zločina na ovim prostorima.
To su saznanja do kojih su došli policija i DORH, zaključivši istragu o nestanku Gorana Đukića. Ljubica Anđelković podnijela je spomenutu kaznenu prijavu u rujnu 2006., pa ispada da je po prijavi postupano punih osam godina.
Goran Đukić proglašen je mrtvim na zahtjev svoje majke. Kao datum njegove smrti rješenjem Općinskog suda u Derventi vodi se 17. kolovoza 1992., a kao mjesto Grude, BiH.
Ustavni sud: Trag mu se gubi na području BiH, a ne RH
Ustavni sud Hrvatske na svojoj je sjednici 15. prosinca prošle godine odbio ustavnu tužbu Ljubice Anđelković u "dijelu koji se odnosi na prigovor nedjelotvorne istrage u povodu podnositeljičine kaznene prijave".
- Podnositeljica je 2. prosinca 2013. ŽDO-u Pula – Pola podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH kojega je žrtva njezin brat Goran Đukić. Nakon što je zaprimio podnositeljičinu kaznenu prijavu ŽDO je poduzelo niz izvidnih radnji o kojima je podnositeljica izviještena. Prema očitovanju ŽDO-a i DORH-a, izvidi su i dalje u tijeku. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da se do dana donošenja ove odluke ne može govoriti o nedjelotvornoj istrazi smrti podnositeljičina brata. Također se ne može govoriti ni o tome da podnositeljica nije imala na raspolaganju djelotvorna pravna sredstva za zaštitu od nedjelotvorne istrage smrti njezina brata, što pokazuje i njezina ustavna tužba - stoji, među ostalim, u odluci koju je potpisala predsjednica vijeća Jasna Omejec.
Što se tiče istrage vezane za prijavu nestanka Gorana Đukića, Ustavni sud navodi da je Ljubica Anđelković tijekom kolovoza 1992. godine prijavila Crvenom križu u Bujama nestanak svog brata. Nestanak je i 1. rujna 2006. prijavila i PP Umag, o čemu je sastavljena službena bilješka.
- Međutim, provedeni dokazi nesporno upućuju na zaključak da se podnositeljičinu bratu Goranu Đukiću izgubio trag na teritoriju Bosne i Hercegovine, a ne RH. Štoviše, rješenjem Osnovnog suda u Derventi broj: P-116/01 od 16. studenoga 2001. godine Goran Đukić proglašen je umrlim. Kao dan smrti utvrđen je 17. kolovoza 1992., a kao mjesto smrti utvrđeno je mjesto Grude, BiH. S obzirom na takvo stanje stvari, ne može se govoriti o tzv. prisilnom nestanku podnositeljičina brata na području RH - piše u odluci Ustavnog suda.
