Ovo je nož kakavim sam ja radio i cilo svoje stanje i imanje zaradio, pokazuje Dušan Bajilo rezač marke Dick, kakvih je mjesečno, kako kaže, trošio po četiri, a za vrijeme 40-godišnjeg radnog staža u jednoj njemačkoj prehrambenoj firmi "đava će znat koliko".
Dušan je 65-godišnji umirovljeni mesar s njemačkom penzijom koji je prije dvije godine ostatak života odlučio provesti u zaseoku Bajilo u Tijarici kod Aržana, a nama je zanimljiv jer svjedoči o tome kako negdje na svijetu još postoji ona priča o tome da se čestiti rad u mladosti obilato vraća u starosti, ali i o tome da još uvijek ima i firmi koje vole svoje radnike.
Uvik samo 'mečka'
Na rodnoj grudi, iz koje su se svi Bajilovi, osim brata mu Steve, rasuli posvuda po svijetu, pored starih kamenih kuća preuredio je Dušan sebi jednu omanju u fini stančić, a veliku okućnicu kultivirao u vrtal. Pred njom je i garažno mjesto za, naravno, mercedes koji je, otkriva nam vlasnik, bio njegov dječački san otkako ga je prvi put s deset godina u selu ugledao.
- Jedan naš ih je tu bija dotra tri, a ja san gleda u njih i reka sebi da ću, ako ikad položin vozački, vozit samo mercedes. I evo, već četri sam ih prominija, od 72. godine mercedes je na mome imenu – ponosan je Bajilo.
A sresti mercedese u ovome kraju već 70-ih nije bilo rijetko, jer bilo je toliko gastarbajtera da se cijela jedna ulica u tijaričkom Tarabniku danas zove Berliner Štrase.
Dušanov san bit će ostvaren teškim radom, koji je i u domovini mogao proživjeti, no teško da bi "mečku" vozio... U Njemačku je, dakle, otišao 1971. godine.
Od posla su i umirali
- Ima san tačno 20 godina i dva miseca. Pomoga mi je Albin Pavić iz Tijarice koji je tada s jednin kompanjonom ima građevinsku firmu u gradu Gettingen u Keningstrase 243... Tu sam počeo, fala Albinu, i radio kod njega 18 miseci. Ali moj zet, sestrin muž, bio je Švabo i on mi je pomoga da priđen u mesaru. I tako san od '74. godine, prvi sedmoga, priša u firmu Stockmeyer – priča Dušan.
- Doša san bez ikakvoga zanata, a posli jedno godinu dana sam dobro priučija, bija san mlad i snažan. Ravnih 26 godina san bija na jednoj liniji na istome radnom mistu u dva kvadrata. A onda san 2001. godine priša u drugo odjeljenje, di se rade šunka i pršut. I tu san bija 14 godina. Znači, prominija san u 43 godine dvi firme i dva odjeljenja. Radija sam na traci u nekoliko metara kvadratnih na temperaturi od 12 stupnjeva, lito, zima, počinjalo se rano, u četri, pet ili šest ujutro. Svaki dan tribalo je izrezat po petnaest goveda za osam sati. Svaki od nas triba je privrnit 420 kila mesa, ali nema u Njemačkoj stajanja, i neka je njih 81 milijun, sve je ustrojito ka da ih je jedan – priča Dušan koji je u više od četiri desetljeća staža bio samo 20 dana na bolovanju i to zbog ozljede na radu. Na njegovoj traci od napornog posla umrlo je, kaže, čak 26 kolega. No on je, valjda zbog gena kamenih, ne samo izdržao na tom poslu, već je i godinama poslijepodne trčao na drugi, također mesarski. Bilo je to, kaže, jedno vrijeme na crno.
Herr Dušan, evo kuverte...
- Ja, ja, bilo je i Njemačkoj rada na crno, ali zadnjih 12 godina je, srićom, prijavljeno pa i otuda vučen penziju.
E sad, penzija mu je tolika da, kako otkriva, može svaki dan u misecu potrošit 50-60 eura. Glavninu, od 1380 eura neto, vuče iz firme Stockmeyer iz Sassenberga gdje ga je gesellschaften, znači čovjek iz uprave, nakon 40 godina rada i 63 života pozvao na razgovor o odlasku u prijevremenu mirovinu. Dušan je u dogovoru sa sindikatom pristao, a zatim je doživio da mu se obrati i generalni direktor.
- Na traku mi je doša glavni od glavnih i ovako mi reka: Dušane, mi ćemo sve učinit za tebe, razumiš. Pozva me je lično kod sebe. Reka mi je da je u aktima firme, koja postoji od 1913. godine, vidija da od 1945. ni jedan njihov arbajter nije ima radni staž sa samo 20 dana bolovanja, osim mene. A ja nisam falio jedne minute na poslu. On mi je u znak toga da kuvertu s malo para.
- Malo? Pa koliko – pitamo Dušana, a on se zagonetno smijulji.
- Recimo, u visini novoga mercedesa C klase. To je nevezano za firmu, da mi je to onako, ka dobrome radniku kojemu je ostalo još malo do penzije. Firma je meni poklonila i korpu salame i još su me poveli na večeru s pet ljudi koje san sam odabra, a oni snose sav kost. Izračuna mi je koliko me redovno spada, a onda su mi poklonili 76 ojra betrisrente misečno do kraja moga života. To je za vjernost firmi.
'Najn, penzioner sam!'
I ne samo to, iman gesundheitskarte, AOK karticu besplatnog zdravstvenog osiguranja u 30 zemalja, da se ličin u 28 država Evropske unije skupa s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Iman i penzionersku iskaznicu s kojon su mi neke stvari fraj u Njemačkoj. Dođen, recimo, izvadit smrtovnicu pokojne žene, ona žena na šalteru mi traži 15 ojra, a ja izvadin rentaausvajs i kažen joj "Najn, penzioner sam" i pokažen je ovo, a ona meni, okej, fraj.... - smije se Dušan i pokazuje kartice u takujinu. Dobro mu dođe ova za zdravstveno, zlu ne trebalo, jer često je, kako kaže, na putu. Bosna mu je na korak od kuće, iz Mrkonjić Grada mu je pokojna supruga, u Novom Sadu ima rodbine pa se i tamo često zaleti... U Njemačkoj mu žive djeca, kćerka Aleksandra i sin Aleksandar, ima već i u unuku. Najteže mu je, kaže, bilo kad se njegova draga žena Gospova razboljela. Danas i njen dio mirovine, 60 posto, Dušan također prima, što je u Njemačkoj regulirano zakonom o kojemu Hrvati, iako je bivši ministar Mrsić o tome nešto natuknuo, zasad mogu samo sanjati.
- Tribalo je plaćat njeno liječenje, a u to vrime kćer je bila studentica. Žena je bolovala godinama, a zadnje dvi godine života provela u domu, na to sam da 52 iljade eura. Ali, nisam tražija od dice da sudjeluju iako su se već bili zaposlili, zato su oni meni danas dangbar, je li, zahvalni. Kupio sam i stan u Njemačkoj, sad ga iznajmljujem za 400 eura – govori nam dok pokazuje desnu ruku na kojoj prste danas više ne može do kraja zatvoriti.
Plaća uvik na vrime
- Šta ćeš, moraš osjetit, a vidi, ovako se radilo, uzmeš štal pa vako – oštri Dušan onaj Dickov nož o masat, a mi ga zamišljamo na mesarskoj traci. Navlači na lijevu ruku žičanu zaštitu, "ovo se zove flajšaancung", vidiš li šta je 40 godina bilo u mojin rukama... Volio je, kaže, svoju firmu, al' nesebično misli kako je ona njemu dala više.
- To je firma s iljadu trista pedeset zaposlenih, oni iljadu sto pedeset tona mesa isporuče svake nedilje, izvoze i po arapskim zemljama... Meni je moja firma bila dobra, nikad plaća zakasnila nije, a kad bi datum za isplatu pada na vikend, oni bi nan je dali u petak. Reka san vam, nema u Švabe mrdanja - priča nam dok pokazuje četiri zahvalnice koje mu je voljeni Stockomeyer GmbH dao. A njegovi kolege izradili su mu metalnu skulpturu čovjeka za roštiljom.
- To su mene napravili, ja san in, ja naturlih, pravija roštilj!
