Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca prije desetak dana su "plakali" ministrici rada Nadi Šikić i ministru turizma Antonu Klimanu o tomu kako nemaju koga angažirati na sezonskim radnim mjestima, da ih potencijalni radnici ucjenjuju i traže od njih isplatu dnevnica, plaću u neto iznosu, osiguran smještaj, plaćene režije...
Poslodavce iz sektora ugostiteljstva i turizma najviše je pogodilo to što ne mogu u većoj mjeri zapošljavati strance, s naglaskom na one iz Bosne i Hercegovine, jer je broj radnih dozvola koje izdaje država ograničen.
Da su se ugostitelji i hotelijeri našli u spomenutom problemu dijelom i zbog odnosa prema sezoncima koji ne žele pristati na desetosatni radni dan za malu plaću, smatra Jasminka Lemo, predsjednica Udruge nezaposlenih Splitsko-dalmatinske županije. U redovima ove udruge ima, naime, i onih koji su, silom životnih prilika, godinama radili na sezonskim poslovima, a većina ih takvo iskustvo više ne bi ponovila... Piše Slobodna Dalmacija.
Slobodan dan? Kako da ne!
– Riječ je tu mahom o visokoobrazovanim ljudima koji su prihvaćali poslove konobara, kuhara, sobarice ili čistačice, s obzirom da se boljih poslova, primjerice recepcionara, nisu mogli "dočepati". U svakom slučaju, prosječna plaća za koju su radili iznosila je 3500 kuna, no za taj iznos bili bi angažirani i po 16 sati dnevno u špici sezone! Pojedinci su radili "na crno", no i oni koji su bili prijavljeni tvrde kako ih papir nije zaštitio od izrabljivanja.
Premda im je, naime, ugovorom definiran slobodan dan te pravo na odmor, odnosno dnevnu pauzu, oni, praktički, nisu znali što je to. Nakon odrađene smjene bi još čistili apartmane u kući poslodavca i zalijevali mu cvijeće! Pratim oglase i vidim kako neki ugostitelji svaka dva mjeseca objavljuju potražnju za novim osobljem. Ljudi im vjerojatno bježe jer su eksploatirani – govori Jasminka Lemo iz Udruge nezaposlenih.
Jasno je, prema njezinim riječima, zašto poslodavci plaču za radnom snagom iz BiH – sezonci koji dolaze iz inozemstva pristaju na nižu plaću, ne žale se na spavanje na sklopivom kauču i lošu prehranu.
– Da se razumijemo, mi u Udruzi nezaposlenih nemamo ništa protiv radnika iz BiH, no činjenica jest da se oni ne žale što su potplaćeni, pa naši poslodavci smatraju da bi i svi ostali trebali preuzeti takav model ponašanja. Svi se pitaju zašto hotelijeri i ugostitelji na otocima preferiraju radnike iz unutrašnjosti Hrvatske.
Odgovor je vrlo jednostavan, a taj je da će se sezonac koji, primjerice, dođe iz Bjelovara na Hvar, malo teže odlučiti na prijevremeni povratak kući. Zbog putnih troškova, ali i nemogućnosti pronalaska posla u svom gradu, radnik iz Slavonije i Međimurja ostat će raditi na otoku, čak i pod izrabljivačkim uvjetima, što poslodavci dobro znaju i to, naravno, koriste – kaže naša sugovornica.
Sada 'hvataju' srednjoškolce
Veliki je problem, prema njezinim riječima, i to što su se na sezonskim radnim mjestima počeli angažirati srednjoškolci koji se na rad tijekom ljeta odlučuju kako bi zaradili džeparac.
– Ta djeca nisu, naravno, prijavljena, pa onim poslodavcima kojima nije problem izigravati zakon, srednjoškolci su definitivno isplativija radna snaga koja "istiskuje" ovu stariju. Već smo nekoliko puta upozoravali na ovaj problem, odnosno potrebu izrađivanja jednog registra za radno aktivne srednjoškolce kojim bi se regulirala situacija na tržištu rada – govori predsjednica županijske Udruge nezaposlenih.
Zbog svega toga, nije ni čudno, dodaje, što velik broj nezaposlenih u Hrvatskoj bira sezonski rad u inozemstvu.
– Članovi naše udruge koji su otišli u Njemačku raditi kao konobari ili kuhari imaju mjesečnu plaću od otprilike 2500 eura. Činjenica jest da uglavnom sami moraju plaćati smještaj i hranu, no ostane im barem dvostruko više od onog što bi ovdje mogli zaraditi kao sezonci – kaže Jasminka Lemo.
