Prema zadnjem istraživanju “Small Arms Survey” sveučilišta u Genevi o globalnoj rasprostranjenosti malog oružja po glavi stanovnika, Srbija je, nakon Sjedinjenih Američkih Država, druga najnaoružanija nacija na svijetu.
Dok Amerikanci prema službenim podacima njihove kongresne komisije raspolažu s čak 112,6 cijevi na stotinu stanovnika - što znači da svaki Amerikanac u prosjeku ima više od jedne puške ili pištolja - Srbija je svoj status balkanskog Teksasa također zasluženo zavrijedila sa zavidnih 75,6 cijevi na stotinu građana, što je više od svakog drugog naoružanog stanovnika. Svima nedostižnoj i od oružja bolesnoj Americi naši istočni susjedi doslovce pušu za vratom. Piše Slobodna Dalmacija.
Laki na obaraču
Makar je u Srbiji službeno registrirano više od pola milijuna lovaca, a prema službenim evidencijama mimo njih ima i još najmanje pola milijuna legalnog trofejnog ratnog i naoružanja za tzv. osobnu zaštitu, stručne procjene govore da još najmanje milijun nelegalnih pušaka, pištolja, mitraljeza, bombi i zolja leži negdje skriveno u domovima srbijanskih građana.
Kad se milijunu legalnih i drugom milijunu nelegalnih srbijanskih cijevi pridoda još najmanje jedan milijun lakog pješačkog naoružanja u posjedu vojske, policije i zaštitarskih tvrtki lako dolazimo do zaključka da bi ulaskom Srbije u Europsku uniju oružana moć Starog kontinenta bila preko noći umnogostručena ako mu ne bi došla glave.
Srbijanski zakoni dan-danas neshvatljivo su liberalni prema posjedovanju nelegalnog naoružanja, premda se iz tamošnjih crnih kronika itekako vidi da ono jako rijetko miruje: u obračunima, konfliktima i ubojstvima nelegalno je oružje čak šest puta više zastupljeno od legalnoga. Najveći broj tih cijevi u srbijanske je domove došao s ratišta devedesetih, kad se oružje iz skladišta JNA ili Teritorijalne obrane dijelilo šakom i kapom, te najčešće bez ikakve evidencije.
Provala u tamošnja skladišta policije i vojske bilo je i nakon rata: prilikom tzv. petooktobarskih beogradskih prosvjeda provaljeno je, primjerice, u policijsku stanicu Stari grad i ukradeno najmanje 500 komada pušaka i pištolja što su poslije završili u rukama mafijaškog Zemunskog klana. Od ubojstva Zorana Đinđića u Srbiji praktično više nisu provođene nikakve akcije legalizacije ili povrata nelegalnog naoružanja vrijedne spomena.
Samo tijekom čuvene operacije “Sablja” srbijanske policije predano je gotovo 50 tisuća komada nelegalnog oružja, a gotovo još toliko je legalizirano, no nakon toga devet godina nije urađeno praktično ništa. Štoviše, zakon o oružju donesen za Vučićeva mandata predviđa vrlo rijetke i periodične postupke legalizacije nezakonitog naoružanja, iako crno tržište u Srbiji zadnjih godina cvjeta i pištolj kragujevačke proizvodnje se kod švercera može veoma lako nabaviti već po cijeni od stotinu eura.
Teroristi i kalašnjikovi
Baš kao i u Hrvatskoj i BiH, gdje veteranska populacija suočena s financijskim problemima također na crno sve češće prodaje svoje skriveno ratno naoružanje, ista se stvar u još masovnijim razmjerima događa u Srbiji.
Najtraženija švercerska roba su kalašnjikovi, te dobar dio njihovih kontingenata uhodanim rutama naposljetku završava na ulicama europskih gradova. Nije tajna da su kalašnjikovi i pištolji kragujevačke Zastave detektirani i u smrtonosnome islamističkom napadu na parišku dvoranu Bataclan.
