“Evo, ide Božić, a mnogo je onih koji ga ove godine neće moći dočekati u Tomislavgradu. Ne žele o tome govoriti, ali malo je onih koji su uspjeli uštedjeti da mogu doći i provesti božićne blagdane s obitelji u rodnoj kući”, pričaju nam Duvnjaci Mišo Krišto i Ivan Baković, koji su i sami iskusili život izvan BiH, dok stojimo pred spomenikom gastarbajterima na Autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu.
Obitelj u Hercegovini
Kažu kako po gradu kruži kratka priča koja opisuje kako su se uglavnom “snašli” oni koji su nedavno otišli u Njemačku. “Pita baba Janja Stipu koji je došao za blagdane: - Gdje je moj Jure. A Stipe joj odgovara: - Ma znaš, jedva sam i ja pozajmio da dođem, a puno me bolje u Münchenu znaju nego Juru”. A kako je posuđivati novac da bi za Božić došao kući, iskusio je i dvadesetdevetogodišnji Ivan Baković iz Tomislavgrada koji je prije dvije godine odlučio probati živjeti u Njemačkoj. Umjesto ogromnih plaća i lagodnoga života , Njemačka mu je ostavila gorak okus. “Radio sam u autoprijevozu ‘Čičko’ četiri godine i stalno sam slušao kako je u Njemačkoj dobro, velike plaće, puno više mogućnosti... te sam, nakon razgovora sa suprugom, odlučio i ja probati. U Njemačkoj sam proveo najduljih godinu dana i tri mjeseca svoga života. Bilo je to razdoblje kad sam radio više nego ikada, a u isto vrijeme svima sam bio dužan”, priča nam Ivan. Kao i većina naših ljudi, posao je našao na baušteli, vlasnici tvrtke su bili naši ljudi, točnije iz Hrvatske. Radilo se, kaže, od jutra do sutra, međutim, novca za uzdržavanje obitelji u Hercegovini i normalan život u Njemačkoj nije bilo.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
