Dva naizgled minorna događaja u BiH, uz već “tradicionalni” poziv na progon Djeda Mraza iz sarajevskih vrtića, a koja su poslovično prošla ispod radara javnih emitera, obilježila su ovogodišnji Božić, odnosno predblagdanske dane.
Prvi je vezan za Sarajevo, odnosno za izostanak kićenja grada povodom Božića što se ove godine prvi puta dogodilo, a na što je ukazao redatelj Emir Kapetanović na svome Facebook profilu. “Crkva sv. Josipa u Sarajevu. Meni najdraža sarajevska crkva uz koju sam odrastao na Marijindvoru. Danas, dva dana pred Božić, izgleda tužno.
Piše: Josip Mlakić i express.hr
Dvije mršave jelke s tri obješene kugle. Tako je i s ostalim sarajevskim crkvama i katedralom Srca Isusova. Tako je i sa cijelim gradom. I niko ništa.” Gradske vlasti taj su potez pravdale nedostatkom sredstava. A pravi razlog je zapravo strah, jer su “novi muslimani” od početka prosinca prijetili građanima Sarajeva zbog kićenja grada i slavljenja Nove godine. Nova godina je bila “problematična” i ranije, prokazivana je kao kršćanski blagdan, međutim svi slični pokušaji bili su žestoko ismijavani. “Otimačina” Nove godine bila je donkihotovski pokušaj “novih muslimana” da nametnu svoja pravila. Ove godine ta je retorika poprimila nove oblike. SIPA je tako uhitila 11 osoba, navodno povezanih s ISIL-om, koje su planirale terorističke akcije tijekom proslave Nove godine.
Božić je tu neka vrst kolateralne štete. “Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, i ako želimo da ga svi doživljavaju kao svoj glavni grad moraćemo uložiti za početak bar tih hiljadu maraka za malo više prazničnih ukrasa čime ćemo pokazati svim državljanima BiH da je to i njihov grad i da su tu dobrodošli. Ovako više ne može biti glavni grad”, piše Emir Kapetanović. Hrabra reakcija Emira Kapetanovića potaknula je određeni broj mladih ljudi koji su samoinicijativno okitili katedralu Srca Isusova, crkvu svetog Josipa i svetog Ante, tako da je ovogodišnji pokušaj “krađe Božića” doživio krah i ulio određenu dozu optimizma.
Drugi događaj mnogo je zloslutniji. U prvom, sarajevskom slučaju, motiv je bio strah, dok je u ovom drugom riječ o otvorenoj mržnji. Mjesto događaja je Bugojno Dževada Mlaće. Naime, ogranak Matice hrvatske u Bugojnu ove je godine organizirao Božićni sajam na ulicama grada. Ubrzo su dobili dopis Medžlisa Islamske zajednice Bugojno u kojemu se iznose tvrdnje kako muslimanske vjernike vrijeđa organiziranje Božićnog sajma, jer će se posjetiteljima ove manifestacije nuditi i alkoholna pića, primjerice kuhano vino koje je neizostavni dio sličnih manifestacija. Medžlis je lokalna organizaciona jedinica Islamske zajednice. Obično se granice jednog medžlisa poklapaju sa administrativnim granicama općine, u ovom slučaju Bugojna. ”U okviru navedenog sajma vrši se pripremanje i prodaja vina i rakije čije je konzumiranje muslimanima vjerom zabranjeno na javnoj gradskoj površini, što je samo po sebi nespojivo s tradicionalnim vrijednostima modernog svijeta. Ono što vrijeđa vjernike, ali i zaposlenike Medžlisa IZ Bugojno je činjenica da se to radi na platou ispred Upravne zgrade Medžlisa”, stoji u dopisu kojega su potpisali bugojanski glavni imam Vahid efendija Arnaut i Haris Mujić, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa IZ Bugojno.
Na koji dio “modernog svijeta” je mislio bugojanski dvojac? Pada mi na pamet jedino ISIL. Međutim, drugi dio dopisa posebno je zanimljiv, jer se radi o otvorenoj prijetnji. Arnaut i Mujić pozvali su Maticu hrvatsku da “u duhu međuvjerske suradnje i tolerancije ne dopuste pripremu i konzumaciju alkoholnih pića ili sajam izmjeste na drugo mjesto kako bi se izbjegle neugodnosti i mogući problemi”. “Kako bi se izbjegle neugodnosti i mogući problemi”?! Tko bi trebao organizirati “neugodnosti” i što se podrazumijeva pod onim “mogući problemi”? Je li riječ o mafijaškoj “ponudi koja se ne odbija”? Inače, na mjestu gdje je planirano održavanje Božićnog sajma, tijekom ljeta rade kafići u kojima se nesmetano konzumira i alkohol. Iz Medžlisa nikada nisu reagirali na tu činjenicu, jer bi, naravno, bili žestoko ismijani, prvo od građana, a da ne govorimo o reakciji vlasnika lokala. Otkud, onda, treniranje strogoće na Hrvatima? Ovajdopis pomalo podsjeća na Facebook-fetvu koju je biskup Vlado Košić uputio “komunjari” Boži Petrovu, bez obzira što se pokazalo da se radi o “unutarobiteljskim problemima”. Bit je u širenju mržnje prema drugačijima.
Postoji još jedna stvar koja baca ružno svjetlo na “bugojanski slučaj”. U zgradi u kojoj je danas smješten Medžlis IZ-e, a ispred koje je planiran Božićni sajam, u ratu je bio jedan od najzloglasnijih logora za bugojanske Hrvate, koji je bio posljednja stanica većini nasilno odvedenih 20 Bugojanaca. Tu je posljednji put viđena većina njih, prije no što su odvedeni u nepoznato, odnosno u smrt.
Međutim, i u bugojanskom slučaju nije pobijedio strah. Božićni sajam otvorio je načelnik Bugojna Hasan Ajkunić, uz čestitku građanima povodom predstojećih božićnih i novogodišnjih blagdana. “Bugojno je grad svih nas. Mi svi živimo za djecu koja su nam ponovo poslala najljepšu poruku, a to je poruka igre i pjesme. Mislim da će znati graditi ovaj grad, ovu regiju, kao i BiH. Dragi moji prijatelji, čuvajmo svoju tradiciju, jer samo oni koji to čine imaju sigurnu i lijepu budućnost”, poručio je načelnik Bugojna. Za razliku od Sarajeva, u Bugojnu su općinske vlasti jasno poručile kako se ne boje, što je za svaku pohvalu.
Bosna i Hercegovina ipak nije zemlja mržnje, kako je to nastojala prikazati Karadžićeva ratna propaganda, pozivajući se na Ivu Andrića, odnosno na njegovu pripovijetku “Pismo iz 1920”, o čemu je dosada napisano stotine novinskih članaka. Ivo Andrić je i u ovom slučaju postao kolateralna šteta, iako je hladni i distancirani nobelovac upravo u ovoj priči demonstrirao razornu ironiju kojoj je ponekad bio sklon. “Početkom 1938. godine nalazio se (MaksLevenfeld, junak Andrićeve priče, op.a) u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.Tako je završio život čoveka koji je pobegao od mržnje.” Ovako, naime, završava “Pismo iz 1920”.
BiH definitivno nije zemlja mržnje niti je to ijedna zemlja sama po sebi, otvorena je poruka Andrićeve priče, i svaka slična rasprava je bespredmetna, ali gornja dva slučaja nameću jednu drugu dilemu o kojoj se može raspravljati. Koliko smo postali imuni i ravnodušni na mržnju prema drugačijima? Međutim, ni ovo nije bosanskohercegovački specifikum o čemu najbolje svjedoči spomenuta fetva biskupa Košića i šengenska granica ograđena žilet-žicom u kojoj zasad stradava divljač, iako je, tu nema dileme, namijenjena isključivo ljudima.
