Svjesni koliko je povratak Hrvata u središnju Bosnu bio i ostao ključan za poslijeratnu izgradnju mira i budućnosti BiH, jer Srednjobosanska županija i općenito regija središnje Bosne smatraju se kralješnicom FBiH, još uvijek nepoznati počinitelji po nalogu svojih nalogodavaca odmah nakon rata su krenuli s likvidacijama hrvatskih povratnika i policajaca u Travniku, sjedištu SBŽ.
Ubojstva su se, prema pisanju Večernjeg lista, počevši od 1996., nizala jedno za drugim, bilo je i pokušaja ubojstava te napada na povratnike i njihovu imovinu, a posljednje dvije žrtve obračuna s hrvatskim povratnicima u Travnik su policajci Perica Bilić i Anto Valjan. Bilić je ubijen 12. lipnja 1998. godine, a njegov kolega Valjan 31. srpnja iste godine, i to pred zgradom policije u Travniku. Godinu dana kasnije, u ožujku 1999. godine, u Sarajevu je ubijen i federalni doministar unutarnjih poslova Jozo Leutar.
Ubojstva bez počinitelja
Zajedničko svim pobrojanim ubojstvima jest da istraga sve ove godine tapka u mjestu. Nakon svakog ubojstva ponavljao bi se isti scenarij, najprije osuda ubojstva, a potom i najava opsežne istrage u koju bi, u pravilu, bivalo uključeno više timova, od tima županijskog MUP-a do federalnih i državnih timova, pa čak i FBI-ja u slučaju atentata na Leutara. Zanimljivo je da su skoro sve istrage o ubojstvima Hrvata u središnjoj Bosni završavale potpunim fijaskom. Tu i tamo bi bilo uhićenja, a uhićeni bi uskoro bili pušteni jer su imali čvrst alibi. Najdalje se u farsi oko istrage otišlo u slučaju Leutar u kojemu se sudilo šestorici Hrvata koji su 2001. oslobođeni krivnje za atentat, a nove navodne istrage nisu donijele nova saznanja o počiniteljima i nalogodavcima. Zajedničko svim istragama o ubojstvima Hrvata, od Travnika do Sarajeva, je i nestanak ključnih dokaza koji promatrače navodi na zaključak da je svako uhićenje osobe s alibijem ili pokretanje sudskog postupka protiv krivih osoba zapravo imalo za cilj ostaviti dovoljno vremena i prostora za skrivanje ključnih dokaza i zataškavanje ubojstava. A onda bi se krenulo u potragu za novim dokazima, piše Večernji list. Kako vrijeme odmiče, do dokaza i svjedoka je sve teže doći, obitelji stradalih umiru, ne dočekavši istinu i pravdu na ovom svijetu.
Iako se osam nerasvijetljenih ubojstava hrvatskih povratnika i policajaca u Travniku poput crnog oblaka nadvilo nad SBŽ-om i suživotom njezinih naroda, odgovorne u MUP-u SBŽ-a ubojstva kao zločini koji ne zastarijevaju ne brinu previše. Jozo Lučić (HDZ 1990.), ministar MUP-a u svojem mandatu skoro nikad nije ni spomenuo ubojstva u Travniku. O njima nije rekao nijednu riječ ni na prošlogodišnjoj tematskoj sjednici Sabora SBŽ o stanju sigurnosti. U MUP-u SBŽ kažu da oni nisu jedini koji vode istragu te nam obećavaju uskoro proslijediti odgovore na pitanja koja se tiču istraga o ubojstvima Hrvata u Travniku, a među kojima su i ubojstva dvojice njihovih kolega Perice Bilića i Ante Valjana.
Odgovore na pitanja tko su obojice travničkih Hrvata, uostalom, i njihove obitelji čekaju po 16 i više godina. Uzalud. Hoće li tako biti i s nedavnim ubojstvom Joze Kafadara, uglednog poduzetnika koji je ubijen na svojemu imanju u selu Šušanj, na granici općina Vitez i Zenica. Kafadar je ubijen s četiri metka. Prvim hicem je ranjen u predjelu trbuha, a preostala tri su mu ispaljena s leđa, kako bi ubojica bio siguran da je posao završio. I ovog puta u istragu je uključeno više timova, od MUP-a SB i Zeničko-dobojske županije do MUP-a FBiH. Motiv je i u ovom slučaju isti kao i u ranijim slučajevima likvidacije Hrvata u središnjoj Bosni.
Nesigurnost povratnika
Ubijeni Jozo Kafadar bio je ugledan poduzetnik, čovjek kojega su voljeli u rodnom kraju i cijeloj središnjoj Bosni. Sa svojim sinovima Kafadar je dao nemjerljiv doprinos održivom povratku u Šušnju, okolnim selima, ali i cijeloj središnjoj Bosni jer su Kafadar i njegovi sinovi otvorili tvrtke i farme, zapošljavali ljude. Je li došlo vrijeme da se kažnjavaju ne samo oni koji su se drznuli vratiti na svoje, već i oni koji su dali doprinos opstanku i ostanku Hrvata u središnjoj Bosni? Jedno je to od pitanja na koje odgovor može dati samo brza i učinkovita istraga koja je dosad, kada su u pitanju Hrvati središnje Bosne, uglavnom izostajala. A svaki nerasvijetljen zločin ostavlja traga u vidu straha i nesigurnosti. Što se Hrvata središnje Bosne tiče, strah je pojačalo i nedavno okrutno ubojstvo Marice Kristić i Nikole Crepulje, povratnika u selo Ratanj u općini Kakanj, ali i poruke o ponavljanju scenarija viđenog u ratu u Bugojnu. “Pobit ćemo vas opet“, riječi su Elvisa Tukara, vijećnika SDP-a, koje je ovih dana uputio Miroslavu Zeliću, preživjelom logorašu iz Bugojna koji o sudbini svojih 19 nasilno odvedenih kolega iz logora Armije BiH ni više od 20 godina kasnije ne zna ništa. Puno je otvorenih pitanja i nerasvijetljenih ubojstava u središnjoj Bosni, javlja Večernjak. Puno je i teorija o tomu tko stoji iza njih, mudžahedini i njihovi politički mentori i zaštitnici, ili pripadnici nekih novih radikalnih pokreta koji ne trpe drugog i drukčijeg? Bez valjane istrage i kažnjavanja odgovornih, strah i nesigurnost bit će dio životne svakodnevice obitelji nastradalih, ali i hrvatskog naroda u središnjoj Bosni, naročito u sredinama poput Travnika, Bugojna, Kaknja, gdje su Hrvati manjina.
Večernji
