Jeftina radna snaga često se navodi kao povoljnost za investitore u BiH. Trećina od 700.000 zaposlenih u ovoj zemlji prima minimalnu plaću manju od 200 eura. Da li je to put ka napretku ili robovlasništvu?"
Prvi maj je za radnike, a ne za robove. Ovo je gore nego u robovlasništvu. Robovlasnik osigura stan, hranu, odjeću, a rob ima samo da radi. Ovdje radim kao rob, a dobijem 430 KM (220 eura). Da vidim ko će naći stan, hranu i odjeću za taj novac?", pita A.M., uposlenik u jednom od trgovinskih lanaca u BiH.
Minimalac za radnike i državu
Radi u smjenama, čisti, istovara, slaže i prodaje robu i ima jedan slobodan dan u tjednu. Parking pred poslovnicom u kojoj radi svakodnevno je pun vozila, ogroman trgovinski prostor pun je kupaca. Radnici ipak dobiju tek minimalac, a država minimalne doprinose na plaće.
Radnica M.M. zaposlena je u tekstilnoj industriji, u privatnoj firmi koja uglavnom izvozi svoje proizvode. Plaćena je oko 230 eura, ali ni uoči Prvog maja još uvijek nije dobila plaću za veljaču. Radi devet sati dnevno, šest dana u tjednu i ima slobodnu zadnju subotu u mjesecu.
"Bez fotografije, molim vas. Ne spominjite ime, ionako sam previše rekla. Šta ću, gdje ću, ako posao izgubim?", panično završava svoju ispovjest ova samohrana majka.
Ona je samo jedna od 20.000 zaposlenih u bh. tekstilnoj industriji. Tu radi 80% žena, a neto plaće daleko su manje od prosječne bh. plaće koja iznosi oko 425 eura. Potrošačka korpa za četvoročlanu obitelj u BiH iznosi 850 eura. Po definiciji, minimalna plaća trebalo bi da osigura barem osnovni nivo životnog standarda.
Najbogatiji vlasnik propalog poduzeća
Radnici na minimalcu ipak "čuvaju" posao jer drugoga izlaza nemaju. Neki drugi i to su izgubili. Tridesetak preostalih radnika bijeljinske Fabrike savitljivih cijevi i vratila "Panafleks" (nekada vrlo uspješnog poduzeća "Mladost" koje je zapošljavalo 500 radnika) prošle godine dobili su otkaz. U stečajnom postupku potražuju oko 300.000 eura na ime otpremnina i izvršnih presuda za neisplaćene plaće. Vrhunski majstori ovdje su bili plaćeni oko 230 eura mjesečno. Dok su dobijali plaće.
Vojin Mitrović vlasnik je "Panaflexa" i još nekih poduzeća. Kao poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, prijavio je imovinu u vrijednosti od 66,6 milijuna KM, nešto više od 34 milijuna eura. U momentu privatizacije "Panaflex" je imao ugovorene poslove, ali je sve propalo zbog nedostatka obrtnih sredstava, odnosno prekomjernog zaduživanja poduzeća.
Ekonomski analitičar, prof. dr Aleksa Milojević, podsjeća da su najmanje plaće u industriji, trgovini i ugostiteljstvu. "Minimalne dnevnice u realnom sektoru govore o katastrofalnom stanju u domaćoj privredi, što je posljedica neuspješne privatizacije. U ovom sektoru domaći radnik je obespravljen i ponižen minimalnim primanjima od 372 KM (190 eura), što je oko 20 puta manje od prosječne europske plaće. Čemu to vodi, nije teško zaključiti", kaže profesor Milojević.
Besplatna pravna pomoć za radnike
Radenka Kajtaz, diplomirana je pravnica i stručna suradnica u Službi za besplatnu pravnu pomoć pri Savezu sindikata RS, Kancelarija u Bijeljini. Svakodnevno se susreće sa problemima radnika.
"Najčešći razlog za obraćanje Službi besplatne pravne pomoći je neisplata plaća i ostalih novčanih potraživanja koja su zajamčena zakonom.
Moj posao je pisanje tužbi i zastupanje radnika pred osnovnim sudovima, kao i obraćanje Inspekciji rada, poslodavcu i sva ostala pitanja u vezi sa pravima zaposlenih. Naravno, mnogo je i obraćanja u vezi sa otkazima, ugovorima o radu, neisplati otpremnina", kaže za Deutsche Welle Radenka Kajtaz.
"Zastupam veliki broj radnika i veliki broj radnika mi se obraća jer poslodavci odstupaju od propisa, Zakona o radu i kolektivnih ugovora koji su na snazi. Naši zakoni nisu loši, ali se poslodavci njih ne pridržavaju. Umjesto da se borimo za poboljšanje uvjeta rada, povećanje plaća, mi se, evo godinama, grčevito borimo makar za primjenu zakona."
Ozakonjeno robovlasništvo?
Nebojša Andrić, izvršni tajnik Regionalnog sindikalnog centra Bijeljina, kaže da će robovlasništvo biti ozvaničeno ako se usvoji novi Zakon o radu. "Radnik neće imati nikakva prava. Kažu mi, to je novi svjetski poredak, to je Zapadna Europa. Koliko znam, u Europi je plaća 1.800, 2.000 eura, a kod nas je 150 ili 200 eura. Ako je dobiješ! Radnik u Europi ima svoja prava, a ovdje je umjetnost preživjeti sa 350, 400 KM", kaže Andrić.
Podsjeća da je sa radom prestao veliki broj poduzeća, da je veliki broj radnika ostao bez posla te da nema novih zapošljavanja. On se pita zašto država sistemski ne uredi investicije, privredu, politiku i zašto ne smanji doprinose i poreze? Tvrdi da pravog poslodavca, stranog ili domaćeg investitora, ne može privući samo jeftina snaga. Naprotiv, kaže Andrić, pravi poslodavac će dobrog radnika u uređenom sistemu dobro i platiti.
"Ali, neće on doći ovdje taman da mu radiš i džabe ako nad njegovom imovinom visi problem izbijanja nemira, neuređenih zakona, nestabilne političke situacije. Konkretno u Bijeljini, ja ne znam da je u proteklih desetak godina otvorena neka firma koja će zapošljavati 40 ili više radnika. I pored tako jeftine radne snage, ovakvi poslodavci kakve imamo traže još jeftiniju. Radniku isplate službeno 400 maraka, a sutra mu kažu da vrati 200 maraka. Država je nezasita, poslodavci također. Hoće svi da žive na visokoj nozi, ali preko leđa jadnog radnika", kaže Nebojša Andrić.
