Dana 23. travnja 1992., otpočela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici.
Srpske su snage udarile iz smjera Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. Najprije topovima. Iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Taktičku grupu, kojoj je bila okosnica brigada, koja je bila na Kupresu nekoliko dana ranije, u svoj drugi napad na Livno vodio je pukovnik Slavko Lisica.
Krenuli su srpski tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići-Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić. Nisu išli poljem što se rastegnulo između te dvije komunikacije jer ono nije dobro ni za napad, a ni za obranu. Premda je ravno i naoko pitomo, osobito u kasno proljeće kad se zažuti a rijetki šumarci zazelene, teško je i podmuklo. Močvarno, blatno, išarano ponornicama, a sada i minama. A ni sama širina polja nikome ne daje prednost. Doduše, Hrvati su iskopali nešto rovova, osobito kod Čelebića, ali to je više bilo iz revnosti i nedostatka vojnog iskustva, negoli iz operativno-taktičkih razloga jer je polje loše za ratovanje.
Iz Livna je stigla zapovijed da Donji Rujani ne smiju četnicima u ruke ni po koju cijenu. Izviđači s Poviruše dojavili da su Srbi krenuli s jednom tenkovskom bojnom i jakim pješaštvom ravno na prvu crtu. Istodobno su primljena i izvješća da neki vojnici napuštaju rovove i bježe prema Sinju. Iza deset sati stiže potvrdu da su prvi tenkovi već kod Jaruge, ispred Kurića Glavice. Četnici su već u Podstrani. Dvadesetak branitelja bježi iz podruma, jer nemaju s čime uzvratiti srpskom raspojasanom čeliku. Tenk tuče topom i strojnicom s pedesetak metara udaljenosti. Prvi mrtvi i ranjeni valjaju se u krvi. Branitelji se izvlače, bježe na Dinaru, prema pletenom rovu.
Dio branitelja u pletenom rovu ne djeluje i samo je pitanje vremena kada će pobjeći. Hrvatski spas u zadnji čas je bio dvadesetogodišnji branitelj iz Osijeka, koji je ratovao u Nuštru i dobro rukovao maljutkom. On je djelovao s jedne kose na Dinari udaljene zračnom crtom od središta Donjih Rujana, kojih devet stotina metara. Selo je ležalo kao na dlanu, a s njim i tenkovi koji su udarali po hrvatskim braniteljima što su se još tukli. Transporter se već dovukao do same škole, a s njime i četničko pješaštvo. Za njima ostadoše mrtvi, a među njima i starac od sedamdeset godina, preokrenutih džepova i prerezana vrata. U podne, činilo se da je sve gotovo, da je bitka izgubljena, da je na redu još samo konačna egzekucija.
Napad je zaustavljen kada je spomenuti Osječanin uništio tenkove M-84 i M-60 s posadom. U isto vrijeme, stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana, zapravo branitelji, koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk T-55, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula.
Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom. Neuspjeh na pomoćnom pravcu, odrazio se i na glavnom pravcu, koji je vodio osobno Lisica. On se povukao, vjerojatno strahujući od bočne vatre iz Rujana. Na tom su pravcu branitelji zarobili oštećeni tenk T-34. U međuvremenu hrvatski su borci već na Kurića Glavici, na samom izlazu iz sela Donjih Rujana. Tjeraju posljednje četnike što u kamione ubacuju mrtve i ranjene i bježe u Čaprazlije i dalje za Bosansko Grahovo. Devetero hrvatskih branitelja je poginulo u Rujanima, a Srbi su imali ne manje od četrdesetak i dvostruko više ranjenih.
Važnost obrane Livna
Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage (lokalni dobrovoljci okupljeni u HVO-u i HOS-u) uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve, Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Bosanskoj Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banje Luke i okupiranih hrvatskih područja.
Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine.
