Ne bi stranac nikad pogodio da je tog dana državni praznik – Dan državnosti. Jutro je osvanulo neugodno prohladno, a nebo sivo. Na gradskom trgu nikoga. Ako ne računamo policiju. Ali, priroda njihove službe je takva da nije iznenađenje kad iskoče iz svake paštete, baš kao što nikoga ne čudi – na ovim stranama svijeta – ako ih nema na onom mjestu na kojem bi morali biti...
Ni zastava nema po kućama i ulicama grada. O budnicama s limenom glazbom, svečarskom raspoloženju, razdraganoj djeci koja nemaju nastave, nego upravo izlaze sa svečane školske akademije, da i ne govorimo. Usred toga mučnog kadra strši samo spomenik: u krug složeni visoki kameni stupovi, a iz svakog vire brojne metalne tanke šipke, šireći se zrakasto.
Šestorica ubijene braće
– Ja se tresem ko Banja Luka, hajmo unutra, hladno je – poziva nas Fikret prije nego će dopušiti još jednu cigaretu.
U Bosni će vam i dandanas svaki pušač ponuditi da zapalite prije nego što uzme sebi komad iz kutije. Hm, u Hrvatskoj bi onda pušači morali nositi cijelu šteku sa sobom, u nas nitko ne odbija tuđu cigaretu!
– Neka, neka, da ga vidimo malo iznutra. Mislim, spomenik – odgovaramo, a s nama će i Jusuf.
– To su ti Hrvati – govori Jusuf.
Piše dalje: Garibović Džemal, Garibović Dževad, Garibović Hilmija, Garibović Sabit, Garibović Senad, Garibović Suad. Sva šestorica Muharemovi.
– Braća... – potvrđuje Jusuf.
Niz kamene stupove nižu se tisuće imena, a na ulazu stoji: Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo... Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo... Ovdje se i umire da bi se živjelo... Mak Dizdar.
Uto se pojavio i policijski službenik u civilu. Najprije smo mislili da je slijepac i da to dugačkim štapom pipa put pred sobom. Onda se pokazalo da je na dnu štapa ogledalo, a ovaj ne traži put, nego gleda ima li igdje eksplozivnih buketa za dugo sjećanje. Da ne bi kakav eksploziv, nedajbože...
Zemlja je Bosna, a dan 25. novembra, praznik, kao što je nekada bio Dan Republike. Ali ga ne slave svi. Shvatit ćete i zašto: mjesto radnje je Kozarac, gradić u podnožju Kozare, između Prijedora i Banje Luke, Republika Srpska. Imaju oni svoje praznike.
Jusuf je Arifagić, upoznali ste ga nekidan, vratio se u Bosnu i podigao farmu norveških krava, da ne kažemo pravi hotel. Bilo je u našoj reportaži... A i Fikreta znate sigurno, već više od 20 godina, samo se ne možete sjetiti.
'Sva mi rebra ispala'
– Jeste, ja sam onaj mršavi sa žice, što su mi rebra bila ispala – podsjeća čovjek iz našeg malog društvanca.
Ta fotografija obišla je svijet ljeti 1992. godine, a i promijenila svijest svijeta o ratu u Bosni. Fikret Alić je baš onaj logoraš iz prvog reda trnopoljskog logora, zbog kojeg su mnogima tekle masne suze sućuti, srama, tuge i nemoći. Ta fotografija mogla je biti snimljena u bilo kojem logoru smrti, bilo gdje, od postanka svijeta do danas.
Ta fotografija nikad više ne bi smjela biti snimljena nigdje...
– Novinari su to objavili, nema đe nije bila ta slika po svijetu. S nekim novinarima sam osto dobar, a neki su me i prevarili, zaradili na mojoj nevolji pa mi okrenuli leđa – kazuje nam Fikret dok pijemo čaj i kavu u lokalnom kafiću...
– Ma, je li moguće?!
– Amerikanka jedna, Dana... Kad smo se ono bili oslobodili logora, devet mjeseci me krila po Sloveniji, obećavala pomoć i slično. Ja sam joj davo intervjue i čeko kad ćemo u svijet, dok ona nije jednog dana pobjegla i ostavila me na cesti. Šta da ti pričam – govori Fikret.
U logoru je proveo nekoliko mjeseci i jedva živu glavu izvukao, a čega se sve nagledao, kakvih užasa i zločina, ne zna više ni sam. Uglavnom, o svemu priprema opširnu knjigu, da ostane za pamćenje.
– Ja sam u logor ušo sa 86 kila, a izašo s 48. Strašno... A prije bio sportista, igro fudbal u Rudaru iz Ljubije, bildingom se bavio... Meni je u logoru šest rebara polomilo, bubreg mi izbilo s mjesta, jedva ga kasnije spasili.
Zube su mi izbili, nos slomili kaubojskom čizmom... Lubanju su mi probili palicom s čeličnom kuglom na vrhu.
Šest operacija sam imo – niže Fikret serijske zločine pretrpljene na vlastitu tijelu.
Ne zaboravlja naš sugovornik krvnike. Prvog nam je spomenuo Duška Tadića, nekadašnjeg trenera karatea iz Kozarca.
– Evo ti škole pred nama, tu je Tadić bio trener prije rata, a poslije u ratu pobio sve svoje karatiste. On je u logoru tjero jednog momka da drugom odgrize..., da ti ne kažem šta... Poslije ga ubili da ne bi svjedočio – cijedi Fikret zlokobna iskustva iz najcrnjih dana.
U Haag o svome trošku
I sam je bio svjedok na Međunarodnom sudu u Haagu. Tri puta. Jednom spomenutom Tadiću, pa Zoranu Žigiću i Momčilu Krajišniku, jednom od najpoznatijih srpskih vođa s Pala:
– Krajišnik je reko da sam ja izmišljen lik. Da mi ga je sad pogledat u lice, da mu kažem: evo me živa, vidiš kolki sam danas došo, ne mogu bit stvarniji i življi...
Zanimljivo je da Alić u Haag ide o svom trošku, bez dnevnica, naknada i slično. Kaže, kad dođeš u njihovu aranžmanu, smjeste te na sigurno, a to znači izolirano mjesto, pa čekaj. A Fikret vam zadnjih jedno dvadesetak godina nekako baš i ne voli izolirana mjesta.
– Neka mene vani, pa ja mogu i u grad i na kafu. Svoj sam čoek...
– Dobro, pa što je bilo poslije, gdje si, kako život, od čega se živi? – pitamo ga, a na "ti" smo prešli kad smo shvatili da smo generacija – 1970.
– Dobro je, dva sina, kćer i žena. Invalidska penzija, može se preživjet nekako...
– Je li?! Obično čujem da su penzije u Bosni nikakve...
– Kakva bosanska penzija, bolan?! Meni su Danci dali penziju, radio ja gore u poznatom lancu mesnica, pa nastrado i dadoše mi invalidsku...
– Pa, zar u Bosni nisi dobio ništa?!
– Alaha mi, ništa ja nemam ovde od svega toga...
– Veliš, džaba si robijo...
– Taman tako – govori Fikret.
S Fikretom i Jusufom otišli smo do obližnjeg logora u Trnopolju, odmah blizu Jusufove farme norveških krava, teške sedam milijuna eura. Obojica su bila na onoj čuvenoj fotografiji sa žice. Fikretova rebra u prvom planu, Jusuf u pozadini. Snimili smo ih na istom mjestu, 23 godine poslije. Tik uz nekadašnji logor danas stoji spomenik.
E, ovdje se dobro pripremite za iduću rečenicu... Taj spomenik su podigli Srbi i na njemu piše: "Borcima koji svoje živote ugradiše u temelje Republike Srpske."
Deponiji na grobnicama
Na stratištu koje su u ratu utemeljile srpske vlasti, sada su napravili spomenik srpskim žrtvama.
– Pa to stalno rade. Ima ovdje more masovnih grobnica, polovica od svih pronađenih u BiH je oko Prijedora. Čim pronađemo neku novu, za par dana tu osvane deponija otpada – govori nam Jusuf.
Poslije smo se vratili u centar Kozarca, kod spomenika pobijenima, onog sa stihovima Maka Dizdara. Skupila se mala ekipica i postavila vijence. Jednog je nosio i Fikret. Dosta je policije okolo...
– Eno, onaj brko mi je bio čuvar u logoru u Omarskoj. Sad je u policiji. Danas kažu da su svi bili kuhari. Pa čime ste onda sve osvojili i pobili, kuhačama i kazanima?! Danas me pitaju đe si, komšija, šta ima, a djeda mi ubili na pragu, 79 godina mu bilo... Al\' šta ćeš im, ne isplati se robijat za njih...
– Njima je cilj etnički čista Republika Srpska, to ti je – govori Jusuf.
U Kozarcu je prije rata bilo gotovo isključivo bošnjačko stanovništvo. Danas su u policiji gotovo svi Srbi.
– Samo ti je komandir Bošnjak. Trebo je bit moj brat, al\' ne htjede prihvatit. Imo sam ja i najstarijeg brata, pogino je 1993. godine u Travniku, u sukobu s Hrvatima. A mene je Hrvatska prva primili na liječenje, baš nas je u vaš Split najprije odvelo – govori nam Fikret Alić, logoraš s one proklete žice, i nudi cigaretom...
Svi šutimo. Samo Balašević pjeva "Ne lomite mi bagrenje".
Logorska taksa
Kod spomenika smo naletjeli i na Nijaza Huremovića, lokalnog novinara. On je također bivši logoraš iz Keraterma i Trnopolja. Slušajte ovo:
– Mi tužili Republiku Srpsku što nam je sve to uradila, ali smo izgubili i sad mi moramo platit što smo bili u logoru. Shvataš ti to, jarane, mi moramo platit njima sudski trošak – govori nam Nijaz.
Tužio je i Fikret, al' preko Mostara, kako kaže.
– Njima je palo u zastaru... Vidjet ćemo hoće li nama išta bit, šta Bog da. Jedino ne znam kako ratni zločin može past u zastaru – pita se Fikret.
Ivu su razapeli
S Fikretom i Jusufom u logorima je bilo i Hrvata. Jednog Ivu iz Gornje Ljubije svezali su srpski vojnici za dva kamiona i tako razapeli. Govore naši sugovornici da je u njihovu kraju Tomašica najveća masovna grobnica, a nekad je bio rudnik. U Briševu, u susjednoj prijedorskoj općini, pobijeno 70 ljudi u jednom danu. Govorili su Srbi da je to osveta za Jasenovac i Kozaru.
– Jebote, mi učili u školi da su na Kozari izginuli partizani, sad će ispast da su izginuli četnici za slobodu i bratstvo-jedinstvo – govori Fikret, a Jusuf dodaje:
– Kozarac je bio spaljen i ja bi onda zato trebo najviše mrzit, al\' ja nemam ni sekunde mržnje. Topovi su utihnuli, mir nema alternative, a mi zaboravit nikad nećemo, samo život mora ić dalje – ističe Jusuf.
Ni čuti za Bosnu
– Ne žele oni čuti za Bosnu, ovi naši komšije, što nam sve ovo i uradiše. Pa, ja državni praznik svoje zemlje u vlastitoj toj zemlji ne mogu slavit... Evo, danas je Dan državnosti BiH, a ti okači državnu zastavu i oni će ti udarit kaznu.
Gdje god je bio neki grad da mu se u imenu spominje Bosna, oni su mu ime promijenili: bila je Bosanska Dubica, sad je Kozaračka, bio je Bosanski Novi, sad je Novi Grad, Bosanski Šamac je posto Šamac, a Bosanski Brod, samo Brod... Pa ti meni sad reci – kaže Fikret.
Teroristi i studenti
– U BiH ima mjesta za sve nas, a omladina i studenti to mogu jedino ujedinit. Odu li mladi i školovani ljudi u svijet, ostat će samo raja bez škole, a onda nema napretka i razvoja. Ko će ako neće oni?! Mladi se moraju nekako othrvat ovim političarima, pokvarenim i korumpiranim. O nacionalistima da i ne pričamo, oni su katastrofa – govori Fikret, pa nastavlja:
– I o ovim teroristima nešto da ti kažem: pa šta sad ja imam s njima?! Imaju oni svoje ime i prezime, isto ko i ja, a kad kažeš generalno islamski teroristi, odma i mene vrijeđaš...
