Bosna i Hercegovina je čudna zemlja. I to blago rečeno. Društvo obrnutih tranzicija, u kojoj smo uvijek išli onom “korak naprijed, nazad dva”, naš automobil ide punom parom, ali slijepom ulicom. I tako već 21 godinu nakon nesretnog rata.
Napaćeni građani više i ne snivaju o nekom poboljšanju, nego samo da pokrpamo rupe na brodu i prestanemo tonuti. Ali, bh. vlastodršci niti to ne daju nego nam sve svakodnevno smiju u lice. Ustvari, ne da se smiju, plaču od smijeha. Marija Antoaneta bi se pokrila po glavi od stida pred našim predstavnicima vlasti i novim poučcima naših ministara, premijera, direktora. I tako smo ovih dana dobili novu poučak, ovaj put od strane federalnog premijera Fadila Novalića, koji citiramo: “Građani Federacije žive dobro. Što više, rasipaju se”.
BiH u brojkama
I tako u BiH, nakon novih matematičkih formula i poučaka koji iz temelja ruše sve dosadašnje, dobivamo sociološko-društvene poučke. Ali, narod će izgleda i ovakav šamar pretrpjeti i šutke nastaviti životariti u ovom prividu države, gdje su iz dana u dan sve veći redovi pred kontejnerima.
Piše: Dragan Bradvica | Dnevni list
Zamislite bestidnost i besramnost domaćih političara koji za svoj (ne)rad primaju svaki mjesec po nekoliko tisuća maraka plaće kada ovo poručuju umirovljenicima koji imaju mirovine u prosjeku oko 360 maraka, armiji od oko 536.000 nezaposlenih, vojsci onih koji rade, a ne primaju plaće. Ali, gospodin Novalić iz svoje udobne premijerske fotelje, “staklenog zvona” i “bajkovitog života” to ne vidi ili ne želi vidjeti.
On plaću i sve ostale beneficije, a bh. političari ih imaju mnogo, prima redovno, ima vozača koji ga u najmodernijim, luksuznim automobilima vozi, vjerojatno se kreće po elitnim restoranima i hotelima. To uistinu i jeste dobar život, i ako je mislio na sebe, i sve stranačke uhljebe koji su nakon proteklih izbora našli svoje mjesto u “državnim jaslama”, onda je u potpunosti u pravu.
Oni žive poput kraljeva, s običnim ljudima se i ne susreću, žive u nekom svom svijetu. Oscar Ameringer je očito bio u pravu kada je kazao: “Politika je osjetljiva umjetnost dobivanja glasova od siromašnih i novca od bogatih za obećanje da ćete ih štiti jedne od drugih”. Ali, vjerovali ili ne gospodine Novalić, prosječna plaća u BiH je oko 830 maraka, u realnom sektoru ona je između 600 i 650 maraka, mirovina već spomenutih oko 360 mraka, potrošačka košarica za četveročlanu obitelj iznosi oko 1600 maraka, posljednji podaci Agencija za rad i zapošljavanje BiH govore kako je bez posla 536.659 maraka (prema tome stopa nezaposlenosti je 42,8 posto), više od pola milijuna ljudi u BiH živi ispod granice siromaštva, što je oko 20 posto ukupnog stanovništva, oko 48 posto stanovništva “pleše” na toj granici, prema svim relevantnim pokazateljima smo najgori u Europi po razini korupcije i organiziranog kriminala. Ako je gospodine Novaliću ovo dobro, pa što je onda loše.
Imaju li naše vlasti srama?
U današnjem svijetu nepravedne globalizacije, nemilosrdnog neoliberalizma te želja da se cijeli svijet pretvori u jednu veliku multinacionalnu kompaniju gdje se sve mjeriti s “bruto i neto”, i ponašanje naših vlasti nešto nam govore. Na kraju krajeva, Novalićevoj Vladi FBiH je sporno kada se poslodavci i sindikati dogovore o povećanju minimalne cijene rada. To uništava državu, a milijarde maraka koje “pojedu” javna služba, bezbrojne nepotrebne agencije, direktori javni poduzeća koja su na izdisaju – to čini se ne uništava državu.
Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ugledni švicarski sociolog Jean Ziegler jedni od svojih najpoznatijih knjiga naslovio je “Imperij srama”, i u njoj sram definira na sljedeći način: “Osjećaj srama jedan je od bitnih sastavnih dijelova morala. On je nerazdvojan od svijesti o identitetu, koja je također sastavni dio ljudskoga bića. Ako sam ranjen, ako sam gladan, ako – u svojemu tijelu i u svojemu duhu – patim od poniženja zbog bijede, osjećam bol. Kao promatrač patnje nametnute drugome ljudskom biću, i ja osjećam, u svojoj savjesti, mali dio njegove boli koja u meni budi samilost, izaziva brigu, a opterećuje me i sramom. I potiče me na akciju”.
Po Kantu, “osjećaj srama proizlazi iz nečasnosti. On izražava revolt prema ponašanju, situaciji, djelovanjima, te nedostojnim, ponižavajućim, sramotnim težnjama koje nisu u skladu s ‘čašću da se bude čovjek’”. Ima li iti jedna razina vlasti u BiH srama? Bojim se kako nema, a Zieglerova teza o refeudalizaciji svijeta zorno se može vidjeti u BiH.
P.S. Ako pak zanemarivo sve navedeno, i vjerujemo gospodinu Novaliću, uskoro bi se moglo očekivati kako će Šveđani, Finci, Nijemci napuštati svoje zemlje i dolaziti u BiH, a ostvariti će se i stih ih popularne pjesme Hladnog piva “… tko previše radi uhapšen…”.
