Godinama rasla , prkosila kupreškim vjetrovima i snjegovima i strpljivo čekala novo proljeće.
U početku, prije petnaestak godina, nevidljiva, nenametljiva ali strpljiva. I uspjela je preživjeti i susjede nadvisiti. Svojom ljepotom uljepšavala je krajolik sve dok nije došao (ne)čovjek.
Jedna iskra, suha trava, južni vjetar i vatrena stihija u trenu ugasiše život jednoj brezi.
Ljepotici koja i unatoč zadnjim trenutcima njena života svojom ljepotom ostavlja bez daha normalnog čovjeka, poput one iz novele Slavka Kolara.
